Izbor studija

„Šta ja mogu poslije ove srednje škole? Šta bih sa tim mogao da radim? Ne znam ni šta me zanima! Da li da idem na fakultet ili ne? Na koje fakultete ja uopšte mogu da konkurišem? Gdje imam šanse? Koji fakultet da izaberem? Koji fakulteti uopšte postoje? Šta se gdje traži? Kako spremiti prijemni? Šta ako ne položim? Imam toliko pitanja, a kao da ni na jedno nema odgovora! Imam utisak da sada odlučujem o cjelokupnom budućem životu, a pojma nemam ni kako ni šta da odlučim!“

Radeći sa srednjoškolcima često sam slušala ovakve komentare i pitanja... Mnogo puta sam vidjela i kako postavljanjem tih pitanja, bez pokušaja da na njih pronađu konkretne odgovore, mladi postaju još zbunjeniji i još očajniji. Sve je naravno pojačano i pritiskom da se odluka donese što prije i to uz uzimanje u obzir čitavog niza faktora. Kada zbunjenost i pritisak dovoljno porastu, neki počnu da traže odgovore, a oni drugi bježe od tog pritiska odlažući odluku i razmišljanje o fakultetu, potajno se nadajući da će se sve već nekako iskristalisati samo od sebe. To se praktično nikada ne dešava, tako da se u realnosti cijela priča pomjera na za to najgori period (tik pred prijemni), kada su obaveze i pritisci još veći i još jači.

Pitanje je sada, šta nam ovo iskustvo govori. Pod jedan, razmišljanje o tome šta poslije srednje škole ne treba odlagati i ostavljati za poslednji čas. Tada je pritisak veći, a ukoliko želimo na fakultet, rok za pripremu prijemnog postaje veoma kratak, pa čak i prekratak. Drugo, pitanja i dileme ne treba izbjegavati, već ih treba shvatiti kao način da se definiše krajnji cilj. To nijesu pitanja bez odgovora i postoje sigurne i utabane staze kojima se do njih može doći.

Uzmimo na primjer pitanje: „koje su nam opcije i koji fakulteti dostupni poslije srednje škole“. Vodiči kao što je ovaj, nude čitav niz informacija o tome koja se zaposlenja i kvalifikacije traže, koji fakulteti postoje, kako izgleda prijemni ispit, koliko je bodova potrebno za upis i tako dalje, i tako dalje. Nekada se desi da nas količina informacija koje se tu nude preplavi i uplaši, pa da odustanemo uz konstataciju da je to „prekomplikovano ili dosadno“. Savjet je, samo polako... Da bi donijeli pravu odluku morate da budete informisani... Informacija možda jeste puno, ali je sve dato tako da bude i jasno i korisno nekome ko odlučuje gdje će i šta će dalje. Iako može biti dosadno da se čita niz naizgled suvoparnih podataka, uvijek postoji način da se sve to učini i zanimljivijim, jer kao što mi neko jednom reče, potraga za zanimanjem ili fakultetom pomalo liči na detektivski posao. Dobijete čitav niz „osumnjičenih“ zanimanja i fakulteta, pa zatim, imajući u vidu šta vi želite (o čemu će biti riječi u daljem tekstu), eliminišete jedan po jedan. Eliminacija naravno počinje od toga šta nikako ne dolazi u obzir, da bi onda odbacili one koji su bili sumnjivi (mogući) i finalno dolazimo da par opcija koje su nam najprivlačnije. Te opcije onda podliježemo daljoj analizi: sakupljamo dodatne podatke; raspitujemo se kod „svjedoka“ koji to studiraju ili rade; dodatno provjeravamo da li se to uklapa sa podacima od kojih smo pošli (podacima o tome šta nas zanima i sl.). Pored informacija o samom fakultetu, jako je važno provjeriti i spisak predmeta po godinama jer to daje jasniji i bolji uvid o tome šta će se tamo učiti. Važno je naravno provjeriti i kako izgleda prijemni ispit, ukoliko je to moguće nabaviti i uraditi primjere testova i uporediti broj sopstvenih bodova sa brojem bodova kandidata koji su položili na prethodnim rokovima. Ukoliko procijenimo da je taj fakultet jako teško upisati (traže puno bodova, primaju malo kandidata i sl.) to ne znači da treba i da odustanemo, ali govori da nije zgoreg imati i neku dodatnu opciju. Čisto ako ne uspije baš ona opcija koja nas najviše zanima.

E, to nas sada dovodi do drugog veoma važnog pitanja. Kako da znam šta me zanima? Ili još teže, kako da znam za šta sam ja? Psihološkim rječnikom rečeno, ova pitanja svode se na analizu sopstvenih sposobnosti i interesovanja. Da bi to otkrili, korisno je razmišljati o tome šta nam je tokom školovanja dobro išlo, koje predmete smo voljeli i lakše učili, čime smo se rado bavili i u slobodno vrijeme. Može se razmišljati i o tome kakav bi posao volio, a kakav izbjegavao „u širokom luku“. Da li mi je na primjer važno da radim nešto kreativno, ili mi je možda važnije da imam stabilan i dobro plaćen posao? Da li mi je važno da radim sa ljudima i da im pomažem, ili više volim poslove gdje ne moraš da imaš kontakt sa njima? Kroz ova i slična pitanja, možemo saznati dosta o sebi i svojim interesovanjima. Ukoliko ne uspijemo da dođemo do odgovora sami ili poželimo i neko drugo mišljenje, možemo pričati sa ljudima koji nas dobro poznaju ili pak otići na profesionalnu orjentaciju kod psihologa koji se time bave. Radeći razne testove, tamo ćete moći da upoznate sopstvene sposobnosti, interesovanja i vrijednosti, ali i da dobijete savjete o tome koja bi vama vrsta zanimanja odgovarala. Ovom vrstom profesionalnog savjetovanja bave se psiholozi koji rade u Akademskom informativnom centru, u Zavodu za zapošljavanje, ali i u vašoj školi.

Na kraju bih da naglasim još jednu stvar. Mnoge mlade nervira to što „baš oni“ ne znaju kako da donesu odluku i kuda dalje. Misleći da svima drugima to ide mnogo lakše, često se ljute na sebe i troše nepotrebno vrijeme i energiju nervirajući se što je to tako i zavideći onima kojima je to „lako“. Nakon više od deset godina rada u srednjoj školi mogu da vam kažem da to nikome nije lako, jer svako bar jednom pomisli „a šta ako sada pogriješim i šta ako cio život budem morao da radim nešto što ne želim“. Greške jesu moguće, jer u 18 ili 19 godina niko od nas nije toliko dobro upoznao sebe da bi bilo nemoguće da pogriješi. Takođe, niko ne može da zna ni šta će biti u budućnosti, da li će to zanimanje biti traženo, hoće li nam trebati neka prekvalifikacija i slično. Dakle, vi odluku donosite na osnovu informacija kojima tada raspolažete! Ako se tokom kasnijeg života pokaže da bi za vas bilo bolje nešto drugo, uvijek postoji opcija da promijenimo zanimanje, upišemo master ili doktorske na drugom fakultetu, završimo dodatne kurseve i slično. Ništa dakle, nije i ne mora biti „za vjek vekova“. Drugo, tačno je da ima ljudi koji i u srednjoj školi imaju jasno definisan cilj ili karijeru pred sobom i da njima, u tom smislu jeste lakše. Za te ljude, odabir fakulteta je poput biranja broda koji će nas dovesti do postavljenog cilja odnosno svjetionika. Za one druge koji ne znaju šta bi i gdje bi, odabir fakulteta pomalo liči na lutanje po lavirintu, kako bi se stiglo do izlaza i cilja koji nije baš toliko vidljiv. Ako ste vi taj neko, ne obeshrabrujte se, jer svaki lavirint ima izlaz! Nalaženjem informacija i odgovora na pitanja, pronaćićete ga i vi!

Samo naprijed i srećna potraga!

dr Tijana Mirović, psiholog

Radi vaše bolje informisanosti i sticanja uvida u cjelokupno stanje na tržištu rada, želimo Vam dati pregled najzastupljenijih zanimanja na evidenciji nezaposlenih kao i broj oglašenih radnih mjesta tokom 2011. godine.

Prema podacima od 31. decembra 2011. godine, od ukupno 30552 nezaposlena, na evidenciji Zavoda je broj lica sa završenim fakultetom (VII/1) - 4756.

Tražnja (T) - Oglašena slobodna radna mjesta u 2011. god.

Ponuda (P) - Nezaposleni na evidenciji ZZZCG u 2011. god.